| Pogled iz avlije se promijenio. Stubokom. Na proljeće neće bit pogleda na behar. Nadam se da će ipak nešto zeleno izrast na ovom stratištu.
Kad uz jutarnju kavu umjesto zelenila ugledaš ovo, onda ti vazdan za oko lakše zapnu minusi. A Vareš minusima obiluje.
Lipa i trešnja, malo dalje, još stoje, a dokle će, ne zna se. Možda će trešnja još jednom beharat, ako bude imala sreće. A plodovi već danas nikog ne interesuju. Evo ih razasuti po putu ko brabonjci.
Dok sam bio klinac, nisu nas mogli stjerat s trešanja, pa nek su bile i oberdivlje. Današnje klince to ne interesuje. Morebit bi se ko i propeo da koju uzbere, al da su velike ko paradajz. Makar. Il još bolje ko dinje.
U nekim je stvarima nekad bilo puno drugačije, a u nekim baš i ne - samo su subjekti matoriji:
Ne imadoh plana kuda da idem i o čemu da pišem ove godine, dok mi u oko ne upade ova kravata.
Ne upitah Hildu radi li se o nekakvom reklamnom izvodu i o nekom posebnom povodu. Bez obzira na to, tema me je poštemo zaškakljala. Stećci su mi se oduvijek činili zanimljivom temom. Puni tajni, pomalo mistični, pričaju priče iz davnine, a mi ih ne znamo slušat. Radije tražimo piramide i slična čuda, a njih guramo ustranu. Malo o njima znamo, a još manje se trudimo da saznamo više. Šteta. Golema šteta.
Kad malo bolje razmislim, ne treba ni da čudi takav nikakav odnos prema stećcima. Nijedna konfesija od njih nema koristi. Crkva bosanska je davno propala i zaboravljena, dobri Bošnjani - bosanski krstjani takođe su zaboravljeni. Pretke Bosanaca i Hercegovaca najbolje je zašuškat, da se ne vide. Valja ih se stidit, jer nisu bili "prave" vjere.
Najviše me iznenadila brojka. Mislio sam da ima možda tridesetak stećaka, u vrh glave pedesetak.
Stećke sam tek načeo, kao temu. Dogodine se nadam bar malo upotpunit saznanja. Kao prvo, zanimalo me da li je moguće igdje pronaći koliko toliko potpun popis svih tih stećaka na području Vareša i bliže okoline. I koliko ih je zapravo? Jedni vele (kao ova kravata) 300, drugi 400, treći da ih je puno manje. A sve nešto otprilike. Nije se stiglo pobrojat za ovih kratkih osamstotinjak godinica.
Jedini spisak koji na nešto liči, dobavila mi je Esma, ali na tom je spisku brojka daleko od stotine.
Osim toga, popis je očito starijeg datuma, jer spominje na više mjesta stećke kojih više nema. Recimo stećke na Sprečkića njivi u Majdanu. Piše da su djelimično "utonuli" u zemlju. Danas ih nema. Niko mi ne znade kazat ko ih je (ako ih je) sklonio i gdje su završili. Možda su skroz "utonuli"? Nadam se da jesu, jer to je izgleda i za ostale jedini način da se spase, dok ih ne iskopaju neki budući ljudi, osjetljiviji za takve vrijednosti.
Nebriga za tako nevažne stvari kao što su stećci, nije vareška specijalnost. Prije bih rekao da je to općebosanska vještina. Ipak, uvijek se nađe poneko kome je stalo. Tražeći stećke po okolini, najčešće su bila spominjana dva imena živih ljudi, koji bi mi znali reći nešto više. Jedan je Jozo Klarić, od kojega se nadam dogodine izvući još informacija, a drugi nije baš tako lako dostupan, a i ne poznajem ga osim po čuvenju. Mogu samo da se nadam da ću nekad potrefit i njega u Varešu, pa ga upoznat i malo "preispitat". Taj drugi je Zdravo Stanišić. Vjerujem i nadam se da ima još ljudi koji o stećcima u vareškom kraju znaju nešto više. Javi, ako znaš još nekog.
|
